Poezijom i prozom protiv fašizma.

02.07.2016.

Raja

Streamam muziku sa derneka na blogu
Bipolarni smo
Pa de

01.06.2016.

Družba

Imam jednu prijateljicu koja je ista kao ja, ali i različita kao i ja i, da još malo zakomplikujem, iste smo u različitim stvarima i obratno. Pristup bilo čemu nam je isti ali se drugačije manifestuje. Recimo, ja imam problem sa javnim nastupom, ona ima problem sa privatnim nastupom što u biti znači da imamo problem sa nastupom - pristupom.

Ono što nas veže je što nas ljudi uzimaju kao "zajebane" osobe a mi to, uistinu, nismo. Evo ja pišem nekakav lirski, romantičarski, poetski blog (čekaj da krenem o ljubavi, sve će ti biti jasno), a ona živi u nekom svom, također, lirskom, romantičarskom, poetskom svijetu. Problem je što mi to ne ispoljavamo ljudima, ne želimo da svi znaju za naše osjećaje i zato vrlo često pokažemo suprotno. Onda kada nekog poštujem, ponašam se kao da ga podcjenjujem - da bi meni bilo lakše. I to nikako nije dobro.

U hali sam. Imam neko kožno oboljenje na guzici uz povredu trtične kosti. Nije bilo nikakvog pada - povreda je nastala pri sjedenju, satima, satima, satima a pride tome doktorica kaže da imam neki zajeban dermatitis koji je toliko rijedak da nema narodni naziv.

U prevodu, boli me guzica.

U hali sam. Zvoni mi interfon. Jednom. Dvaput. Mislim se možeš sačekati malo invalid sam guzica me zaboli što mi neko zvoni na interfon, garant je onaj ludi poštar što sve donosi na vrata umjesto da ostavi u sanduk... A možda je opet neko iz MUP-a? Jao, uj, ne. Ne opet. Prošli put su tražili nekog ko uopšte nije ni povezan sa mnom a inspektorka me ko Sherlock Jebeni Holmes gledala ispod naočala kao da je na mene izdata potjernica. Pa je to malo duže trajalo. Na kraju se vratila u MUP podvijena repa jer je fulila neboder. Zvoni treći put, jebo ga dan ko god da je guzica me boli.

- Šta je?
- Eeeeej otvori ***** je. Ili ti siđi dole.
- Jel sve u redu?
- Nako. Trebaš mi.
- Haj se ti popni gore boli me guzica.
- Šta?
- Ma samo se popni.

Volim ja nju i previše, al što zna zakomplikovati... Ulazi, ide ravno do frižidera samo eto da provjeri šta ima. Uzmemo po pivu i sjednemo na balkon. Gledam je šta radi i polako shvatam o čemu je riječ. Ista smo osoba, uvijek radimo iste gluposti. Zajebala je nešto do čega joj je stalo, ali iz najbolje namjere.

Više volim one koji se smiju kod psihijatra nego one koji cmizdre kod psihologa - metaforički, ti su prošli mnogo više u životu. Ona je osoba koja je prošla dosta za svoje godine, previše. A ništa od toga što je prošla, kao ni ja, nikome ne priča niti pokazuje emocije. Šutimo ona i je tako jedno vrijeme. Tišina nikad nije bila glasnija.

- Slušaj, boli me guzica.
- Boli me kurac.
- Ne, mene zaista boli guzica.
- Mene zaista boli kurac.
- Ali mene stvarno stvarno boli guzica.
..........
Objasnim nekako da me zaista stvarno stvarno boli. Počnemo se smijati. Vrlo brzo ispričala mi je svoj problem. Kako taj problem svoje korijenje vuče iz davnina, propitah je, kako je sve to krenulo. Nije da ne znam, samo treba njoj da se podsjeti. Zaplakasmo u procesu. Ona zbog sebe, a ja zato što sebe vidim u njoj. I tada nam je, opet, bilo jasno da na kraju uvijek imamo prijatelja uz sebe koji se zajebava i na tuđi i na vlastiti račun kako bi pomogao svima oko sebe. Smijemo se i plačemo svojim mukama, u zagrljaju. Meni neugodno, ne mogu dugo da sjedim, ali eto trpim. Ne mogu...

- Hoćemo još jedno pivo?
- De.

29.05.2016.

Ljubav i vodovod

Piše mi se o ljubavi, a lijepo me strah da me neko ne provali. Šta ako neko skonta ko sam ja i o kome pišem. Zato ću onda da pišem o vremenu i ekonomskoj situaciji. Svima nam vodu zavrću iza ponoći tako da ne može niko u mene uperiti prstom kada i ako pročita ovo. Voda skupa, heroin loš i nikakav. Kiša je dobra za drugo... Plate nema, kaće bit ne znam. I tako. A po pitanju ljubavi, vrijeme je da prekrižim znak jednakosti usred 'love problem' i 'drinking problem'. Manje će mi vode trebati oko 6 ujutro pa neću pizditi ni onda kad mi je zavrnu. Ali znate kako ono kažu: ko se jednom vode napije...

29.05.2016.

Daonahta

U sobi gdje možeš biti nemoćan

ne moraš se pretrpavati obavezama

kako se ne bi mislilo o svjetovnim problemima

svakodnevnica ti nije draga

ali ti to ne znaš

jer joj ne daš blizu svog hlada

Dok je stavljala ogrlicu i posljednji put provjeravala odraz u ogledalu prije nego što ti se okrene, nisi bio ni svjestan a dlanovi su ti se znojili, ritmično si prstima tapkao od sto i gutao si knedlu za knedlom. Nije ti bilo jasno zašto baš ona - zato i nisi primjećivao kako reaguješ na nju.

U kutku za zijan

naslikano je lice čovječanstva

tu smo i ti i ja i on i ona i mi i svi

ali lice ne pripada nikome; svačije je

ime Daonahta baš mu dobro pristaje

čovjek se rodio jučer

živi danas

a umire sutra

zato i pišeš ovo.

Nisi se radovala povratku. Željela si pobjeći daleko ka novim, nepoznatim horizontima, slušati neke nove ljude koji pričaju svojim jezicima. Nisi željela mir kakvim ga svijet poznaje. Željela si mir sa sobom bez drugih ljudi. Zato si otišla i od njega i od kuće, od rodnog kraja, od poznatog, od sigurnosti. Sada je vrijeme da se vratiš ali ti prsti klize preko bar koda nepovratne karte.

nikad se nećemo vratiti u jučer

to mjesto možda i volimo

ali smo ga prerasli

bolji smo od toga

stariji

iskusniji


Ptice su prestale pjevati svoju tužnu pjesmu kada si se nasmijao.

29.05.2016.

Ciklična

prvi red prvi džep prvi razred fulih odjeljenje Zanimljivo je kako kroz čitav život radim isto što i tada. Recikliram riječi, ponavljam ih i ponavljam sebe. Zapravo, ponovim čitav krug dešavanja čim zaboravim ono šta je bilo prije. Život po paternu: u svim sektorima. Po tom se pitanju ne razlikujem od drugih. Baš zato i cjelokupna ljudska historija vrvi ponavljanjem. Historia est magistra vitae, kurac.

28.05.2016.

Sarajevo dobija najveći mural Davida Bowieja na svijetu...

Pošto mi, ljudi sa Balkana, a i šire, poštujemo i cijenimo tek onda kada se među haljinama potkrade nit patnje za nekim velikim čovjekom. Da, naravno da bi bilo loše kada na nečiju smrt ne bi reagovali, zato im gradimo spomenike i sadimo ih na groblje uspomena. Eh pazi sad, pošto se radi o jednom autohtonom bosanskohercegovačkom umjetniku, čije prezime završava na ić pa se može reći da je čak i miješani mještanin jer se ne zna odakle je tačno rodom, Dejvid Bouić, red je, je li, da mu odamo i počast. Pa zašto mu onda ne bismo uradili mural kakav imaju svi naši ostali autohtoni bosanskohercegovački umjetnici kao što su, recimo, Daco i Zaimović. Možda čak i napišem neku zagovaračku peticiju da mu poklonimo ulicu, ulica Dejvida Bouića ili kako je to danas popularno samo "Bouićeva". I to negdje u centru grada - možda čak da je zamijenimo sa Titovom, ko jebe Titu danas, vremena se mijenjaju. Dejvid Bouić uradio je mnogo više od Tite. Zato rušimo Maršalku u kampusu Univerziteta u Sarajevu kako rušimo i sve zgrade nastale u tom periodu, ili one koje su manje vrijedne da bi, nove nade, novi, bolji ljudi, koji su Bosnu izdigli iz pepela, DOBILI SVOJE MJESTO KOJE ZASLUŽUJU. Tu se u Kampusu gradi i biblioteka nekom perzijskom princu El Habiajasnjan Štaveć, koji je, narodni heroj! Da! Rođeni državljanin Bosne i Hercegovine, čudo medicine, rodila se beba: ne samo da ima više očiju nego zuba već ima i pasoš Bosne i Hercegovine u ruci.

Možda bi nas i drugi više cijenili kada bi sebe i svoje počeli cijeniti. Nije moje da serem oko murala, to je privatna investicija, barem koliko znam, i iz mog džepa niko ništa nije uzeo. Uostalom, nemam ni ja neki dijapazon murala u svom CV-u, zaista nije na meni da serem. Zato ću ja ovih dana očistiti biste u parku Alije Izetbegovića (aplicirat ću usput da mu promijene ime), početi istraživati o proceduti prevođenja knjiga na strane jezike i možda, kroz koji dan, mjesec, godinu, zaista imati na osnovu čega srati o eurocentričnim i amerocentričnim državljanima BiH.

Da ne bude zabune, volim i Titu i Dacu i Karima pa i Dejvida. Ali neke stvari nemaju smisla.

27.05.2016.

HIRTRIMIR

istraži realnost da bi našao istinu, a onda je začini slatkim lažima svoje mašte

opet forsiram prorez između jave i sna

opet se gubim između tebe i dna

opet „ja“ igra sporednu ulogu

opet ti...

stavim li tačku, iz mene izlazi hir

stavim li tri, imaš moj mir

opet ti.

26.05.2016.

Orginalna pjesma sa početka

Živim dva života

istinski u glavi

drugi izvan nje

Znaš li šta je zanimljivo?

Kada se ta dva sastave

Lako za razumjeti

Teško za shvatiti

jer sve što radim

Ne znam da li stvarno radim

I sve postane prezačinjeno

Pa se pitam

Da li stvarno stojiš tu

Ili to ja želim da si tu

Zašto

Odlaziš

Sada?


Pjesma, kao i druga poezija iz mog opusa stvaralaštva, nema ime. Nastala je u kadi sa mašinom za pisanje. Iuventus - ventus, drugovi i drugarice.
26.05.2016.

Uspomene

Kasni noćni ili rani jutarnji – sitna su doba, ali samo ako znaš tačno na kojoj sekundi preskače ono malo kazaljke na satu što te noćima nina i miluje dok buka motora, benzin i poneki putnik pečate corpus delicti onih malo što ostaju budni u ovo vrijeme. Ti znaš da će, ali ne bi stavljao glavu na panj i tvrdio kad će, procvrkutati noćne ptice. Spavaju li one ikad?

Što si duže živ, to više pronalaziš ono što je bilo i prošlo u onom što je sada. Barem je tako ako se ja pitam. Ali pričaj šta hoćeš: što si starija koka to se imaš više stvari sjećati.

Cvrkuću one uvijek, te ptice, samo mi to ne znamo. Ne čujemo ih. Danju upijamo ono što nas navečer zaboli pa tek onda tražimo svoje daleko ptičije gnijezdo.

Ne zatvaraš prozor jer te strah sebe sama, u istoj onoj prostoriji iz koje danju bježiš. Strah te sata na zidu koji godinama preskaće sekundu na trećoj crti između 11 i 12, suptilno ti govori da pet je do dvanaest. Zatvaraš oči i osjećaš sve ono što se inače ne osjeća. Osjetiš kišu kilometrima daleko, osmijeh neke snene dame na drugom kraju svijeta, savršenu bjelinu nekog umjetnika... Proklet je onaj koji ne zna da voli.

Krevet ti postaje neugodan a glava teža od sobe pune dima pa se spuštaš na tepih da lakše vidiš šta ti zvijezde danas govore.

I vidiš...

26.05.2016.

Za početak

Sutra prestari, jučer premladi; strah je stvaran, opasnost stvarnija a ustvari, stvarnost je strah, strah nas je stvarnog jer nismo znali kako da se bojimo nestvarnog. Možda ipak nađem nešto u čekanju, osjetim nešto više od osame i uhvatim vječnost u sredini sloga „Om“.

Imaj u vidu da možda započeh ovo čisto da sebi zapucam u koljena i napravim koju šalu na svoj račun. Smijem se sebi od muke. Ništa pametno nije rečeno. Zaista ne vrijedi čitati dalje, ukoliko si uopše došao/la do ove tačke. Nemoj dalje ići. Nemoj. Zaustavi taj „skrol“ na mišu, ima jedno lijepo dugme gore na tom internetskom pretraživaču, ko iskrivljen krst, zove se „iks“, eh, tu klikni.


Sutra prestari; jučer premladi.

(Strah je stvaran u prehladi.)

Opasnost stvarnija a ustvari,

(Više srca u utrobi.)

Stvarnost je strah i strah nas je stvarnog,

jer ne bojimo se nestvarnog.

 

Živimo dva života.

Jedan u glavi,

Drugi kao maskota.

 

Znaš li šta je zanimljivo?

Kada se ta dva sastave,

Ne mogu da se rastave,

A srce postane lomljivo.

Drhti.

Puca.

Umire.

 

Što pikantnije,

Što začinjenije,

Kao tajni znak masonerije.

 

Ja više ne znam:

Da li si tu,

Ili to ja želim da si tu?

 

Zašto

odlaziš

sada?

 

Šta ono bi književna norma i zašto je ne poštujem?




Slušaj 'vamo!




U zavisnosti od raspoloženja, ovdje se pušta ili eFM Radio Sarajevo ili moj mali privatni radio.


BROJAČ POSJETA
2747

Powered by Blogger.ba